Koliko se uspješno oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 pridržavaju uputa o liječenju inzulinom?

Čak i kada im je propisan inzulin radi regulacije visokih razina glukoze u krvi u šećernoj bolesti tipa 2, mnogi pojedinci nisu u stanju postići ciljne vrijednosti. Ovo nedavno istraživanje ispituje jedan aspekt tog složenog problema.

Kod šećerne bolesti tipa 2, beta stanice gušterače ne proizvode količine inzulina dovoljne za zadovoljavanje potreba tijela, a tjelesne stanice postaju manje osjetljivima na raspoloživi inzulin. Posljedica toga je povišeni šećer u krvi. To se ponekad može učinkovito liječiti dijetom i tjelovježbom. Ako to nije slučaj, često mogu pomoći oralni lijekovi. Ako oralni lijekovi dovoljno ne snize razine glukoze u krvi, potrebno je primijeniti injekcije inzulina.

Istraživanja, međutim, pokazuju da, čak i kada im se propiše inzulin, mnogi oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 imaju visoke razine glukoze u krvi. Nedavno istraživanje bavilo se jednim aspektom tog složenog problema. Istraživanje je imalo za cilj ispitati koliko se uspješno oboljeli od tipa 2 šećerne bolesti pridržavaju uputa o liječenju inzulinom koje su im dali liječnici te ustanoviti karakteristike pojedinaca koji će najvjerojatnije uzimati inzulin kako im je propisano.

Istraživači su tijekom dvije godine pratili zdravstvene kartone 6.222 osobe oboljele od šećerne bolesti tipa 2. Svi su se sudionici istraživanja liječili u klinikama Veteran's Administration u Sjedinjenim Američkim Državama i Puerto Ricu. Većinom su bili muškarci, a oko dvije trećine imalo je najmanje 65 godina. U istraživanju su bile zastupljene različite etničke skupine. Oko 40% sudionika uzimalo je samo inzulin za liječenje šećerne bolesti. Ostali su uzimali inzulin i jedan ili više oralnih lijekova za šećernu bolest. Inzulin je svima propisan u određenoj dnevnoj dozi. Niti jedan od sudionika nije samostalno prilagođavao doze inzulina.

Istraživači su usporedili upute napisane na receptima s izvješćima o ponovnom izdavanju lijeka na recept kako bi otkrili jesu li sudionici uzimali inzulin koji su nabavili u ljekarni u propisanim dozama. Rezultati su pokazali da je uzeto oko 77% svih propisanih doza inzulina.

Zatim su istraživači ispitali uzimanje inzulina u različitim podskupinama sudionika. Rezultati su pokazali da stariji sudionici uzimaju znatno više propisanoga inzulina od mlađih sudionika. Bijelci su uzimali više propisanog inzulina od ostalih etničkih skupina. Afroamerikanci su uzimali najmanje inzulina. Analiza podataka također je pokazala da su pojedinci kojima su liječnici redovito prilagođavali doze inzulina u skladu s promjenama u prosječnim razinama glukoze u krvi (HbA1c) uzimali više propisanoga inzulina od pojedinaca kojima su liječnici rjeđe prilagođavali liječenje.

Autori napominju da je ukupna stopa uzimanja inzulina kod ove skupine pojedinaca ukazivala na dobre namjere da se pridržavaju planova liječenja. Međutim, prosječna razina HbA1c u svih sudionika tijekom razdoblja istraživanja ostala je viša od preporučene. Kada su istraživači usporedili razine HbA1c u podskupinama, otkrili su da su pojedinci koji su uzimali više propisanog inzulina također obično imali niže razine HbA1c. Stariji sudionici imali su znatno niže razine HbA1c od mlađih sudionika, a bijelci su imali znatno niže razine HbA1c od latinoameričke i afroameričke populacije.

Istraživači zaključuju da je dosljedno uzimanje inzulina u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 kojima je on neophodan, presudno za dobru kontrolu šećera u krvi. Ovo istraživanje ukazuje na postojanje problema između planiranja inzulinskog liječenja i provođenja plana liječenja. Autori preporučuju daljnje istraživanje kako bi se ustanovilo koji aspekti liječenja inzulinom izazivaju te probleme, uključujući ispitivanje problema koja se odnose na specifične podskupine oboljelih od šećerne bolesti tipa 2.

Bibliografija:

Cramer JA et al.  The Influence of Insulin Use on Glycemic Control.  Diabetes Care 2005; 28 (1): 78-83.