Istraživači istražuju otpor liječenju inzulinom osobna oboljelih od šećerne bolesti tipa 2

Premda su istraživanja pokazala da uključivanje inzulina u liječenje nekim osobama oboljelima od šećerne bolesti tipa 2 može pomoći pri održavanju bolje kontrole šećera u krvi, mnogi ga bolesnici odbijaju uzimati.

U šećernoj bolesti tipa 2 beta-stanice u gušterači proizvode određenu količinu inzulina, no nedovoljnu da bi se zadovoljile potrebe organizma. U ranoj fazi bolesti zdrav način života i oralni lijekovi mogu biti dovoljni za održavanje ciljnih vrijednosti šećera u krvi. No, čak i uz najbolju moguću regulaciju, sposobnost beta-stanica za proizvodnju inzulina s vremenom se smanjuje, a razine šećera u krvi počinju rasti. Aktualna istraživanja ukazuju da se dugoročna kontrola šećera u krvi može poboljšati odmah po uvođenju inzulina u liječenje.

Usprkos ovim otkrićima, čini se da se mnoge osobe oboljele od šećerne bolesti tipa 2 opiru uzimanju inzulina. Kako bi istražio taj otpor, istraživački tim iz Kalifornije ispitao je skupinu od 708 osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 2 koje su pohađale konferenciju o regulaciji šećerne bolesti. Nitko od tih muškaraca ili žena nije u to doba uzimao inzulin. Svi su ispitanici ispunili upitnik koji je imao za cilj da se ispita njihova spremnost na uvođenje inzulina u liječenje kao i njihovi stavovi o inzulinskoj terapiji.

Sudionici ispitivanja najprije su upitani u kojoj su mjeri spremni uzimati inzulin. Zatim su upitani u kojoj se mjeri slažu ili ne slažu sa svakom od navedenih tvrdnji koje su izražavale negativne stavove o inzulinskome liječenju. Neke su se tvrdnje bavile pitanjima poput toga je li uzimanje inzulina štetno i znači li to da će se šećerna bolest pogoršati. Nekoliko se tvrdnji odnosilo na potencijalna ograničenja u načinu života, bol, probleme s hipoglikemijom te općenite poteškoće u izlaženju na kraj s inzulinskim liječenjem. Druge su se tvrdnje bavile bojaznima poput toga da će inzulinsko liječenje postati trajnim kada se jednom započne s njime, time da započimanje s uzimanjem inzulina znači osobni neuspjeh u reguliranju šećerne bolesti i time kako nije pošteno da netko bude prisiljen uzimati inzulin.

Rezultati upitnika pokazali su da više od 28% ispitanika nije uopće bilo spremno uzimati inzulin. Svi su ostali ispitanici pokazali određenu razinu spremnosti na uzimanje inzulina ako im bude propisan, no samo je oko 24% svih ispitanika izjavilo da su vrlo spremni. Žene su bile znatno manje spremne uzimati inzulin od muškaraca. Pripadnici etničkih manjina također su se pokazali znatno manje spremnima na uzimanje inzulina od ostalih.
Svi su ispitani pojedinci izrazili slaganje s negativnim tvrdnjama o inzulinskom liječenju. Općenito, svaki se ispitanik složio s prosječno tri negativne tvrdnje o inzulinskome liječenju. Najčešći su bili stavovi da će inzulinsko liječenje postati trajnim kada se jednom započne s njime, da će nametnuti ograničenja u načinu života, da će izazvati probleme s hipoglikemijom, da će liječenje biti komplicirano te da će ono biti odrazom osobnoga neuspjeha u regulaciji šećerne bolesti. Ispitanici koji nisu bili nimalo spremni na uzimanje inzulina bili su skloniji složiti se sa svakom negativnom tvrdnjom u upitniku od ispitanika koji su izrazili barem određenu spremnost na uzimanje inzulina.

Istraživači zaključuju da mnogi oboljeli od šećerne bolesti tipa 2 imaju negativne stavove o uzimanju inzulina te da ti stavovi umanjuju njihovu spremnost da ga uključe u svoje liječenje. Budući da se inzulinsko liječenje pokazalo učinkovitim u liječenju šećerne bolesti tipa 2, istraživački tim savjetuje da se stručnjaci koji se bave šećernom bolešću pozabave specifičnim stavovima i bojaznima pojedinaca vezanima uz inzulin kako bi inzulinsko liječenje predstavili u pozitivnom svjetlu. Također se preporučuju daljnja istraživanja kako bi se pojasnile razlike u stavovima o inzulinskome liječenju među specifičnim podskupinama oboljelih od šećerne bolesti tipa 2.

Bibliografija:
Polonsky WH et al. Psychological insulin resistance in patients with type 2 diabetes. Diabetes Care 2005; 28 (10): 2543-45.