Stručnjaci otkrivaju uzroke neosjetljivosti na hipoglikemiju
Neosjetljivost na simptome hipoglikemije može otežati održavanje optimalne razine šećera u krvi. Stručnjaci rade na otkrivanju složenih uzroka neosjetljivosti na hipoglikemiju.
Cilj liječenja šećerne bolesti jest održavanje razine šećera u krvi pri vrijednostima što bližim normali. Liječenje inzulinom, kako bi se postigao taj cilj, može povremeno uzrokovati epizode snižene razine šećera u krvi ili hipoglikemije. Hipoglikemija je ozbiljno stanje koje, ako se ne liječi, može biti po život opasno.
Jedan od načina na koje tijelo normalno reagira na hipoglikemiju jest proizvodnja određenih hormona. Glukagon i kortikosteron potiču jetru na otpuštanje veće količine glukoze u krvotok. Adrenalin potiče jetru na proizvodnju veće količine glukoze. Adrenalin, zajedno s noradrenalinom, izaziva i neugodne simptome poput drhtavice, tjeskobe i lupanja srca. Osobe oboljele od šećerne bolesti koji uzimaju oralne lijekove za stimuliranje lučenja inzulina uče kako prepoznati te simptome kao upozorenje da je šećer u krvi prenizak te da je potrebno poduzeti korektivne mjere.
Zbog stanja koje se naziva neosjetljivost na hipoglikemiju možda neće biti poduzeto hitno liječenje hipoglikemije. Hipoglikemijska neosjetljivost znači da osoba oboljela od šećerne bolesti više ne može osjetiti upozoravajuće simptome niske razine šećera u krvi te stoga neće poduzeti korektivne mjere. To je opasno stanje koje stručnjaci koji se bave šećernom bolesti pokušavaju što bolje istražiti.
Stručnjaci iz Bostona nedavno su objavili rezultate studije čiji je cilj bio otkriti što više o tome što potiče razvoj upozoravajućih simptoma hipoglikemije. Budući da središnji živčani sustav upravlja reakcijama tijela na niske razine šećera u krvi, ovo je ispitivanje bilo usmjereno na aktivnost moždanih stanica tijekom jedne epizode hipoglikemije. Niske razine šećera u krvi popraćene su povišenim razinama inzulina u krvotoku. Stručnjaci su smatrali da bi taj porast razine inzulina mogao stimulirati moždane stanice na otpuštanje hormona koji izazivaju simptome.
Stanice sadrže receptore koji prepoznaju i reagiraju na određene tvari, uključujući i inzulin. Za ovo su ispitivanje stručnjaci uzgojili skupinu miševa koji nisu imali uobičajene inzulinske receptore u moždanim stanicama. Slični su miševi, ali s normalnim inzulinskim receptorima u moždanim stanicama, uspoređeni s pokusnom skupinom.
Tim stručnjaka započeo je s pretragama krvi kako bi u obje skupine miševa odredio količinu glukagona, kortikosterona, adrenalina i noradrenalina. Sljedećeg je dana u svih miševa infuzijom pažljivo ujednačenih količina inzulina i glukoze izazvana hipoglikemija. Kada je postignuta ciljana razina glukoze u krvi, ponovno su se mjerile razine hormona te uspoređivali rezultati dviju skupina.
Rezultati su pokazali da su obje skupine miševa proizvele slične količine svih četiriju hormona prije no što je izazvana hipoglikemija. Tijekom hipoglikemije, u obje je skupine došlo do sličnog porasta razine glukagona i kortikosterona. Obje su skupine tijekom hipoglikemije također proizvele dodatne količine adrenalina, no skupina bez inzulinskih receptora proizvela je znatno manje adrenalina od normalne skupine. Uz to, dok je normalna skupina miševa tijekom hipoglikemije također proizvela i dodatnu količinu noradrenalina, skupina bez inzulinskih receptora nije ju proizvela.
Otkrića dobivena ovom studijom ukazuju da bi povišene razine inzulina tijekom hipoglikemije mogle stimulirati mozak da pokrene otpuštanje hormona koji izazivaju simptome. Nedostatak inzulinskih receptora u pokusnih je miševa narušio ovaj proces. Stručnjaci preporučuju dodatno ispitivanje uloge inzulina i inzulinskih receptora u središnjem živčanom sustavu kako bi se što bolje istražio složeni problem neosjetljivosti na hipoglikemiju u osoba oboljelih od šećerne bolesti.
Bibliografija:
Fisher SJ et al. Insulin Signaling in the Central Nervous System is Critical for the Normal Sympathoadrenal Response to Hypoglycemia. Diabetes 2005; 54: 1447 -51.