Dokazani korisni učinci intenziviranoga inzulinskog liječenja na srce i krvne žile
Studija pod nazivom DCCT pokazala je da se rizik od nekih komplikacija šećerne bolesti tipa 1 smanjuje intenziviranim inzulinskim liječenjem. Sada rezultati jednoga velikog ispitivanja pokazuju dodatne korisne učinke intenziviranoga inzulinskog liječenja.
Šećerna bolest može izazvati ozbiljne probleme s očima, bubrezima i živčanim sustavom koji se u zdravih osoba ne javljaju. Ali, srčani udar, moždana kap i druge bolesti srca i krvnih žila mogu se pojaviti u svakoga, a na njih utječu mnogi čimbenici, poput visoka krvnog tlaka i kolesterola. Međutim, istraživanje pokazuje da šećerna bolest povećava rizik od nastanka kardiovaskularnih bolesti.
Studija kontrole i komplikacija šećerne bolesti (DCCT) imala je za cilj ispitati intenzivirano inzulinsko liječenje kao način smanjenja rizika razvoja komplikacija na očima, bubrezima i živcima u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 1. U studiji DCCT od 1983. do 1993. sudjelovalo je više od 1400 osoba, u dobi od 13 do 40 godina. Niti jedna od njih nije patila od komplikacija šećerne bolesti kada je uključena u ispitivanje.
Svaki sudionik studije nasumce je raspoređen u jednu od dvije terapijske skupine. Intenzivirana skupina liječila je šećernu bolest s pomoću tri ili više inzulinskih injekcija dnevno ili je koristila inzulinsku pumpu za održavanje razina šećera u krvi što je bliže onima u zdravih osoba. Konvencionalna skupina liječila je šećernu bolest s pomoću jedne ili dviju inzulinskih injekcija dnevno. Za ovu skupinu nisu određene posebne ciljne vrijednosti šećera u krvi, osim s ciljem prevencije simptoma visoke ili niske razine šećera u krvi.
Sudionici studije praćeni su u prosjeku šest i pol godina. Tijekom ispitivanja, svaki je pojedinac podvrgnut godišnjem zdravstvenom pregledu radi otkrivanja eventualnih komplikacija. HbA1c mjeren je svaka tri mjeseca kako bi se pratile prosječne razine šećera u krvi sudionika.
Rezultati studije pokazali su da je intenzivirano inzulinsko liječenje znatno smanjilo rizik razvoja komplikacija na očima, bubrezima i živcima te da je to smanjenje rizika u velikoj mjeri vezano uz niže razine šećera u krvi. Istraživači su također otkrili da su pojedinci iz intenzivirane skupine razvili manje kardiovaskularnih bolesti u usporedbi s konvencionalnom skupinom. Međutim, budući da se u ovih mladih sudionika općenito pojavio mali broj kardiovaskularnih bolesti, nije bilo moguće utvrditi povezanost između intenziviranoga inzulinskog liječenja i kardiovaskularnih bolesti. Kako bi saznali više, istraživači su osmislili istraživanje pod nazivom Epidemiologija intervencije i komplikacija u dijabetesu (EDIC)
Svi sudionici DCCT-a pozvani su da se uključe u EDIC na dodatne tri godine. 93% sudionika DCCT-a je pristalo. Sudionicima koji su prvotno bili raspoređeni u konvencionalno liječenu skupinu ovoga je puta ponuđeno intenzivirano inzulinsko liječenje. Tijekom čitavoga ispitivanja sudionici su i dalje bili podvrgnuti redovitim pregledima radi kontrole razine šećera u krvi i otkrivanja eventualnih komplikacija.
Rezultati studije pokazali su da intenzivirano inzulinsko liječenje jest povezano s manjim rizikom od kardiovaskularnih bolesti. Pojedinci koji su liječeni intenziviranom inzulinskom terapijom tijekom obiju studija imali su 57% manji rizik za srčani udar ili moždanu kap, ili rizik smrti od kardiovaskularnih bolesti tijekom razdoblja ispitivanja od pojedinaca koji su u početku liječeni konvencionalnom terapijom. Niže razine HbA1c u velikoj su mjeri povezane sa smanjenim rizikom od kardiovaskularnih bolesti.
Ispitivači zaključuju da intenzivirano inzulinsko liječenje s ciljem održavanja razine glukoze što je moguće bliže normali doista smanjuje rizik od kardiovaskularnih bolesti u osoba oboljelih od šećerne bolesti tipa 1. Smatraju da otkrića iz studije EDIC potvrđuju prvobitni zaključak studije DCCT: da nakon dijagnosticiranja šećerne bolesti tipa 1 treba što prije početi s intenziviranim inzulinskim liječenjem.
Bibliografija:
Nathan DM et al. Intensive Diabetes Treatment and Cardiovascular Disease in Patients with Type 1 Diabetes. The New England Journal of Medicine 2006; 353 (25): 2643-53.